Ja da.
Vjerujem u onu ljubav kao iz filma:
Gdje sam ja njegova princeza, krhka i bespomoćna. Gdje me on, moj princ na bijelom konju spasi od svih i svega.
Radilo se o tome da mi treba ubiti pauka ili pomoći napisati zadaću.
Stvar je u tome da želim imati nekoga na koga se mogu osloniti, za koga znam da će uvijek biti tu za mene.
Jeste li vi ikad bili zaljubljeni?
Ali ono, sretno?
Ili ste, na primjer, dan ili dva bili s nekim dečkom, ali ste se na kraju ipak zaljubili u njega?
Pa da ste se samo potajno sviđali jedno drugome?
Ja nisam.
Meni se jaaako dugo vremena sviđao jedan dečko, mislila sam da ga volim.
Ali sada, što više rastem, shvaćam da možda nije tako.
Kako mogu voljeti nekoga tko mene ne voli?
Nikad me ni nije volio.
A ipak, osjetim one leptiriće u trbuhu kad je pokraj mene. Komplicirano je to sve.
Neki kažu da nikad ne treba odustajati ako ne može ni jedan dan proći, a da ne pomisliš na nju/njega.
Drugi kažu da je sve moguće, sve ovisi o sudbini.
Treći kažu da je sudbina samo loš izgovor za čekanje stvari da se dogode, umjesto da ih sami ostvarimo.
Dok neki kažu da ljubav ne postoji, uopće.
I kako se sada snaći među svime time?
Imate li vi kakav savjet?
Nema komentara:
Objavi komentar