Love? Or not?

Vjerujete li vi u ljubav?
Ja da.
Vjerujem u onu ljubav kao iz filma:
Gdje sam ja njegova princeza, krhka i bespomoćna. Gdje me on, moj princ na bijelom konju spasi od svih i svega.
Radilo se o tome da mi treba ubiti pauka ili pomoći napisati zadaću.
Stvar je u tome da želim imati nekoga na koga se mogu osloniti, za koga znam da će uvijek biti tu za mene.

Jeste li vi ikad bili zaljubljeni?
Ali ono, sretno?
Ili ste, na primjer, dan ili dva bili s nekim dečkom, ali ste se na kraju ipak zaljubili u njega?
Pa da ste se samo potajno sviđali jedno drugome?
Ja  nisam.
Meni se jaaako dugo vremena sviđao jedan dečko, mislila sam da ga volim.
Ali sada, što više rastem, shvaćam da možda nije tako.
Kako mogu voljeti nekoga tko mene ne voli?
Nikad me ni nije volio.

A ipak, osjetim one leptiriće u trbuhu kad je pokraj mene. Komplicirano je to sve.
Neki kažu da nikad ne treba odustajati ako ne može ni jedan dan proći, a da ne pomisliš na nju/njega.
Drugi kažu da je sve moguće, sve ovisi o sudbini.
Treći kažu da je sudbina samo loš izgovor za čekanje stvari da se dogode, umjesto da ih sami ostvarimo.
Dok neki kažu da ljubav ne postoji, uopće.

I kako se sada snaći među svime time?

Imate li vi kakav savjet?

"Prijatelji"

Nakon napornog dana, napokon dolazim do kreveta.

Ušuškam se i razmišljam o svemu što mi se dogodilo danas.

Kao i inače, išla sam u školu. Kad sam išla u školu, sunce još nije bilo izašlo. Kad sam izašla iz škole, sunce je bilo zašlo.

Znači, doslovno sam cijeli dan provela u školi. Zabavno je meni, slažete li se?

Ali nije toliko teško ići u školu, koliko je teško podnositi sve ljude u njoj. I ne mislim na profesore. 

Oni su baš najbolji. Problem je u mojim, takozvanim prijateljima.

Tko bi trpio gledati sva njihova lica svaki dan?

Maja, kao i inače, trača svih koji  nisu 'elitica', koji su manje vrijedni od nje, s Leom.

Problem je u tome što Maja nije nikakva 'elitica' pa se ponekad pitam trača li samu sebe? 

Da je 'elitica', vjerovatno ne bi stajala uvijek samo s Leom, na tom jadnom radijatoru.

Danas je tračala mene. Zašto? 

Jer sam joj rekla u lice sve ono što joj drugi govore iza leđa. 

Da, definitivno sam besramnica i može me biti sram. 

Ne znam kako da živim sama sa sobom, pogotovo ne nakon njenog komentara, zaista.

A znate li zašto me je zaista tračala? 

Jer ne može podnijeti da sve ono što sam rekla, je istina. 

Ljudi su čudna bića.

Nisu zadovoljni kad im se laže, ali nisu ni kada im se kaže istina. Najbolje je onda uopće ne pričati s njima.

A jesu li tada zadovoljni? Naravno da nisu.

Kada su ljudi uopće zadovoljni?

Jedino, i ako, onda kada im se udovoljava. Kad im se kaže ono što ONI žele čuti. Kada se radi ono što ONI žele raditi. Kada se sve radi onako kako ONI to žele.

Bilo što drugo, je besmisleno.

A kako onda imamo prijatelje, iako im ne udovoljavamo uvijek?

Jer smo  našli osobe koje nas smatraju dovoljno vrijednima da nam nekad popuste, a i mi osjećamo isto za njih.

A to.. To je ona ljubav. Ona topla, vječna, prijateljska ljubav.

Ali nažalost, ne pronađemo ju uvijek svi. 

Pa ako ju pronađete, potrudite se zadržati ju.

Oprostiti tu i tamo nekome nije veliki problem.

Ali samo ako se ima zašto opraštati.

Inače, sve je uzalud...

-Lea i Maja ne postoje :)

(Ako ste Belieber ili fan Justina Biebera, lajkajte stranicu Da zbog tebe zamrzim Justina Biebera? Bože budaloo)

A girl chooses for who she falls

Bliži se Valentinovo, dan zaljubljenih.
Kad malo bolje razmislim, čemu služi Valentinovo? Ničemu.
Ako se netko voli, voli se i ostalih 364 (ili 365) dana u godini.
A opet, što znači 'voljeti '?
Po meni, voliti znači biti spreman nekome 'oprostiti' što nije savršen.
Prihvatiti sve njegove mane i zanemariti ih.
A kada počinjemo nekoga voljeti? Kako?
Kažu da se to ne može znati niti spriječiti.
Ja tvrdim suprotno. Biramo koga, kako i kada ćemo voljeti. Sami biramo osobu koju ćemo učiniti drukčijom od ostalih. Sami biramo kada ćemo ju zavoljeti. Sami biramo hoćemo li ju voljeti kao brata ili sestru, prijatelja ili nešto više.
Ali opet...
Što kada nam voljena osoba ne uzvrati ljubav? Što onda?
Možemo li ju onda isto tek tako izbaciti iz našeg srca?
Ne možemo. To je već malo teže.
Ja mislim da kad jednom nekoga pustimo u naše srce, ta osoba će zauvijek ostati u njemu.
Možda ju nećemo uvijek jednako jako voljeti i na isti način, ali će zauvijek ostati u našem srcu.
Sve dok se ne dogodi nešto što će nam otvoriti oči i dokazati nam da ta osoba ne zaslužuje da bude drukčija od ostalih. Da ona NIJE drukčija od ostalih. Da ima više mana nego vrlina.
I što tad?
Tad prema toj osobi osjećamo gađenje, mržnju i ostale negativne osjećaje. Neke intenzivnije neke manje snažne.
Ali nikad, NIKAD, ne prestajemo gajiti osjećaje prema toj osobi.

Cura odabire koga će voljeti, kako i kada. Tko ne zna cijeniti to što je baš on 'odabrani', on to ni ne treba biti. Prije nego što se cura zaljubi, promatra dečka koji joj se sviđa. Ako ga pusti u svoje srce, to znači da ona misli da ju on neće povrijediti. Nažalost, u većini slučajeva se prevari. I poslije rijetko kad ponovno zavoli. Ne zato jer ne želi, nego jer ju je strah. Strah da će ponovno biti povrijeđena, zauvijek.



(Ako ste Belieber ili fan Justina Biebera, lajkajte stranicu Da zbog tebe zamrzim Justina Biebera? Bože budaloo)

24.01.2013. (četvrti dio)

Pročitajte prijašnji dio da se podsjetite što se sve događalo :)

"Daniel, dođi ovamo. Pusti to na miru, počeo je film, daj."
"Evo, stižem, samo sekund."
"Više nikad neću gledati Star Wars s tobom. Amen."
"A evo me, daj, Dora, nemoj se ljutiti..."
Najslađa mi je bila kad bi se ljutila na mene,. Prišao sam joj i poljubio ju u čelo. Uvijek je govorila da to najmanje voli, ali poznam ju bolje od nje same, i znam da to voli.
Sve se promijenilo onog dana...


Poljubio sam ju. Nisam znao hoću li sada dobiti šamar, ili će mi uzvratiti poljubac.
Nije učinila nijedno od navedenoga.
Odgurnula me od sebe, i gledala me u čudu. Nakon nekoliko pola minute, nasmijala se onako djetinjasto i otišla.
Kasnije tog dana, bio sam totalno u depresiji. Nisam znao na čemu sam. To je još gore nego da mi je opalila šamar i odbila me.
Visio sam po fejsu, gledao što ima i, naravno, uhodio Dorin profil.
Odjednom, na naslovnici mi je izašlo:
Dora Kremić više nije u vezi, sada je slobodna.

Odjednom, osjećao sam se kao da mogu hodati po vodi i pretrčati cijelu Zemlju u 30 sekundi.
Bio sam najsretnija osoba na svijetu.
Odmah sam ju zvao na mobitel da pitam što se dogodilo. Da možda nisam nešto krivo shvatio.
Ali ona se, naravno, nije javljala. Ništa mi nije preostalo, nego čekati do sutra ujutro.
Tih par sati činilo mi se kao vječnost.
Naposljetku, bilo je sedam ujutro i ja sam stajao na busnoj stanici kod pekare, čekajući bus 34.
Na kraju, došao je. Bio sam nervozniji nego ikada. Živci su mi bili napeti kao violinine žice. Srce je lupalo kao ludo. Ušao sam i vidio Doru na zadnjem sjedalu. Pogledi su nam se susreli i nasmijala mi se.
Taj njen osmijeh, bio je dovoljan. Dovoljan da sve ostalo postane nevažno. Samo je jedna stvar bila važna. Danas, sutra, zauvijek.
Nas dvoje.

24.01.2013. (treći dio)

Prijašni dio, pročitajte da se prisjetite o čemu se radi :)

"Znači, sigurno si sve shvatio? Nećeš opet nešto zeznut? Nemoj se samo usrat. Aj sad bježi.", bile su to ohrabrujuće riječi mojeg najboljeg prijatelja.

Plan je bio skoro bez ijedne mane. Jedina je bila ta što sam ja morao prići Dori. A znam da neću uspjeti u tome. Ali opet, moram probati. Ako ne probam, nikad neću saznati.
I tako, prije škole sam krenuo na bus 34, kojim je ona išla u školu.
Ušao sam u bus, nadajući se da nisam fulao vrijeme i da sam ušao u pravi bus.
Sjedila je u zadnjem redu, kraj prozora.
Srce mi je počelo luđački lupati, znoj me oblio...
Ali ipak, nastavio sam dalje. Krenuo sam prema njoj, pazeći da se ne spotaknem i razbijem sve zube.
Napokon, došao sam do kraja busa.
Podignuo sam glavu i pogledao u njene smeđe oči. Izgubio sam se u njima.
Nasmijala se onako, djetinjasto. Shvatila je da sam htio sjesti kraj nje, ali da se ne snalazim, pa je ona učinila prvi korak.
"Koga ti tražiš?"
"Ma nikoga."
"Zašto si onda došao do kraja busa, ako ima slobodnih mjesta i ispred?"
"Pa tko kaže da sam došao samo zbog slobodnog sjedala? Ja sam došao zbog onog pored, koje nije slobodno."
"Bojim se da se to mjesto neće tako skoro osloboditi. Ali ovo pored je slobodno... Ali nadam se ne zadugo."

I tako je počelo sve. Plan je uspio.
Idućih pola sata, koliko traje vožnja do škole, pričali smo o svemu i svačemu. Sutra isto tako. I preksutra. I dan poslije. I onaj poslije.
I tako dva tjedna
A onda sam, jedan dan, skupio snagu za zvati ju van.
"Dora?"
"Reci?"
"Čuj, ti se da sutra do kina ići? Igra jedan ful dobar film..."
"Koji?"
"Ma znaš, onaj crtić.. Kako se ono zove.. ono nešto s ćuftama."
"Zaista?!"
"Što, što sam pogriješio sada?"
"Zar zaista želiš da naša ljubavna priča počne s odlaskom u kino na crtić o ćuftama?"
"Misliš da ćemo imati ljubavnu priču?"
"Naravno."
I onda.. Ne znam što me spopalo, ali.. Poljubio sam ju.
 Na zadnjem sjedalu busa 34, prvi put sam poljubio ljubav mog života. Izgleda da je zaista sve moguće...

(Ako ste Belieber ili fan Justina Biebera, lajkajte stranicu Da zbog tebe zamrzim Justina Biebera? Bože budaloo)